Potraga za ravnotežom u srpsko-kineskim odnosima

Vreme čitanja: 5 minuta

Članak originalno objavljen na https://chinaobservers.eu/serbias-balancing-act-on-china/

Početkom septembra predsednik Republike Srbije, Aleksandar Vučić, sedeo je u Ovalnoj sobi pored svog američkog kolege, Donalda Trampa, i kosovskog premijera, Avdulah Hotija, kako bi najavio obnavljanje ekonomskih veza sa Kosovom. Iako je ovo jedan od najvećih napredaka koje su ove dve strane napravile u poslednjoj deceniji, vest je došla kao iznenađenje. Paralelno sa obnavljanjem ekonomskih veza, obe strane su potpisale sporazum kojim su se obavezale da neće koristiti 5G opremu „nepouzdanih proizvođača“, prećutno misleći na Huavei, uskladivši se tako sa američkom politikom. Tako je pred “Čelično prijateljstvo” između Srbije i Kine koje je još jednom potvrđeno tokom prvih meseci pandemije, postavljen novi izazov. Trenutna američka administracija pokušava da iskoristi svaku diplomatsku priliku da se suprotstavi Pekingu. Srbija nije mogla da odbije ili odustane od delova sporazuma, pogotovu zato što su finansijska sredstva bila obećana zauzvrat.

Ipak, po povratku u Beograd, srpski zvaničnici su se javno obavezali da će produbiti saradnju sa Kinom i Huaveijem. Kinesku ambasadorku je predsednik Vučić lično uverio da će Srbija nastaviti sa razvojem bilateralne saradnje u svim oblastima, uključujući i telekomunikacije. Nedugo zatim Premijerka Ana Brnabić je otvorila Huavei centar za inovacije i digitalni razvoj u Beogradu.

Počevši od Inicijativa 17+1 i „Pojas i put“ (BRI), preko kojih je Kina pozajmila i uložila više od 9 milijardi dolara, do uzajamne podrške u političkim pitanjima kao što su Tajvan ili Kosovo, poslednje godine su pokazale da Srbija brzo postaje jedan od omiljenih poslovnih i političkih partnera Kine. Uprkos nedavnim kontroverzama oko novog zakona o nacionalnoj bezbednosti u Hong Kongu i kampova za reedukaciju u Sinđangu, Srbija je dokazala svoju lojalnost i odanost Kini. S obzirom na ove okolnosti, tok ovog prijateljstva, koji se godinama gradi, teško će se promeniti.

Korona diplomatija između Srbije i Kine

Kineski uticaj u Srbiji raste odavno, posebno nakon što je pokrenuta Inicijativa „Pojas i Put“, čija je Srbija istaknuta učesnica. Pandemija COVID-19 je dodatno ojačala ovaj trend. Kada je epidemija započela u Kini, Srbija je bila među prvim zemljama koje su ponudile pomoć. Početkom februara srpski predsednik je uputio pismo podrške Si Đinpingu, izražavajući solidarnost sa kineskim narodom i spremnost da pošalje pomoć. I dok je ostatak sveta tražio načine kako da odgovori na izbijanje pandemije krajem februara, tadašnji srpski ministar spoljnih poslova, Ivica Dačić, boravio je u Pekingu i pompezno pružao podršku kineskim liderima govoreći: ”Niste se plašili NATO bombi, moja poseta pokazuje da se mi ne plašimo virusa.” Dačić je nastojao da se priseti zajedničke prošlosti i NATO bombardovanja Beograda 1999. godine kada su kinesku ambasadu pogodili američki avioni, a tri kineska državljanina izgubila život. Nekoliko dana pre njegovog odlaska u Peking, državni vrh je organizovao  koncert u glavnom gradu kao znak solidarnosti sa narodom Vuhana.

Kada se u martu virus COVID-19 proširio u Srbiji, vlada je proglasila vanredno stanje i apelovala na međunarodnu pomoć u borbi protiv virusa. Zbog privremene zabrane Evropske Unije na izvoz medicinske opreme, Srbija nije mogla da obezbedi hitnu medicinsku pomoć. Vučić je nazvao evropsku solidarnost “bajkom” i optužio blok za licemerje. Dalje je izrazio uverenje da je Kina jedina zemlja koja može da pomogne, nazvavši Si Đinpinga prijateljom i bratom cele zemlje. Njegova izjava se brzo proširila na kineskim društvenim mrežama što je navelo mnoge građane Kine da pomognu donacijama Srbiji. Srpska ambasada otvorila je i zvanični Weibo nalog koji je za nedeljnu dana imao milion pratilaca, dok je video snimak predsednika Vučića kako ljubi kinesku zastavu privukao vise od 600 miliona pregleda za kratko vreme.

Srpska kritika Evropske Unije i pohvale za Kinu pomogle su jačanju globalne propagande Pekinga o prednostima njegovog političkog modela. Učvršćen je željeni imidž Kine kao kompetentne i odgovorne sile, spremne da pruži pomoć zemljama u nevolji. Istovremeno su srpski mediji prikazali Evropsku Uniju i Sjedinjene Američke Države kao nesposobne da kontrolišu pandemiju i pomognu drugima. Iako je Kina brzo reagovala, srpska politička elita je nesrazmerno hvalila humanitarnu pomoć koju je Srbija dobila u poređenju sa dobijenom pomoći od EU, Nemačke ili Norveške. Do danas je ostalo otvoreno pitanje koji je deo medicinske opreme, uključujući maske, respiratore i druge potrepštine, predstavljao humanitarnu pomoć, a koja je količina kupljena, jer to nije javno objavljeno na zahtev kineske strane.

Od samog početka, ambasadorka Kine u Srbiji, Čen Bo je bila aktivna u promociji kineske pomoći, osvajajući simpatije za svoje poznavanje srpskog jezika. Kina je u martu i aprilu poslala medicinski tim u Srbiju koji je tada sarađivao sa savetodavnim telom vlade. Takođe su pomogli u uspostavljanju dve laboratorije za ispitivanje korona virusa.

Sa druge strane, EU se našla u jeku PR krize. Nakon  početnih poteškoća, EU je Srbiji donirala sredstva i medicinsku opremu, ali medijska pokrivenost je bila prigušena. Brisel je potom izvršio pritisak na Srbiju, ističuću da bi visoki državni zvaničnici trebalo da dočekuju teretne avione i druge zalihe isporučene Srbiji na isti način kao što je bila dočekana pomoć Kine.

Kinesku pomoć pratila je i organizovana kampanja u virtualnom prostoru. Digitalni forenzički centar (DFC) analizirao je objave na Tviteru za period od 9. marta do 9. aprila i otkrio 30 hiljada tvitova sa naloga u Srbiji koji su sadržali ključne reči Kina i Srbija. Analiza je pokazala da su tvitovi pohvalili kinesku pomoć i prijateljstvo između Kine i Srbije i naglasili navodni nedostatak pomoći EU. Više od 70%  sadržaja proizvela je ogromna prosrpska državna mreža bot naloga. Povezujući ove podatke sa istraživanjima javnog mnjenja u vezi percepcije najvećih donatora u zemlji, možemo reći da je ova kampanja ispunila svoje ciljeve.

Kina kao najveći donator Srbiji

Sporo reagovanje EU na pandemiju u poređenju sa snažnom kineskom reakcijom ostavilo je utisak na srpsku javnost, predstavljajući Kinu kao velikodušnog donatora. To su dodatno pojačali srpski zvaničnici i državni mediji, koji su sistematski umanjivali pomoć EU i hvalili Peking. Prema istraživanju sprovedenom  u martu/aprilu, na pitanje: ”Ko je najveći donator u Srbiji?”, čak 40% građana je reklo da je Kina najveći donator, dok je 17,6% odgovorilo EU, a 14,6% je smatralo da je to Rusija. Ostaje da se vidi da li će ista percepcija potrajati i u budućim istraživanjima bez iste količine medijske promocije. Zanimljivo da se u poređenju sa prethodnim anketama pre pandemije, percepcija Kine kao najvećeg donatora povećala za 20%. Pomenuta istraživanja jasno pokazuje da je COVID-19 pomogao Kini da osvoji simpatije građana Srbije. Činjenica je da su EU, Nemačka i SAD pružile Srbiji najviše pomoći tokom pandemije i ta pomoć traje i danas.

Po prvi put Rusija je bila upadljivo odsutna iz srpskog javnog prostora tokom pandemije. To je bilo prilično neobično, jer Putin uživa podršku oko 60% građana Srbije i obično se predstavlja kao stariji brat i glavni “spasitelj” u kriznim vremenima. Ipak, ovog puta je izostao, dok je centralnu pozornicu zauzeo Si Đinping kome je i pre pandemije bilo naklonjeno preko 35% građana Srbije. Stvari su dodatno pogoršane nakon Vašingtonskog sporazuma kada je potparolka ruskog Ministarstva spoljnih poslova uporedila posetu Vučića Beloj kući sa scenom iz filma Niske strasti. Njeni zapaljivi komentari su odmah zauzeli naslovne strane novina, pa čak i primorali na retko izvinjenje ministra spoljnih poslova, Sergeja Lavrova, i ruskog predsednika, Vladimira Putina.

Prostor za manevrisanje se smanjuje

Američko-kinesko rivalstvo polako se preliva na Balkan. Za srpsku javnost je bilo prilično iznenađenje da je Vašingtonski sporazum sadržao odredbe koje se odnose na Huavei. Kosovo se našlo u lakšoj poziciji, s obzirom da nema zvanične odnose sa Kinom. Kako se raspoloženje prema Kini menja širom EU, na Srbiju će se vršiti pritisak da limitira i proredi svoje odnose sa Kinom. Moguće je da ovakva promena pomogne i da se pridruživanje EU vrati na dnevni red jer uprkos rastućim vezama sa Kinom, većina stanovništva i dalje podržava integraciju u EU.

Ipak, za sada cena političke podrške Kini nije previsoka i Srbija je spremna da je plati. Beograd još uvek ima prostor za bliži odnos sa Pekingom, imajući u vidu da proširenje i dalje nije visoko na listi prioriteta Evropske Unije. Takođe, Srbija, kao zemlja koja nije članica EU, nije u obavezi da sledi zajedničku spoljnu i bezbednosnu politiku koju je definisao Brisel, što daje značajan prostor za manevrisanje i prilagođavanje Pekingu po određenim političkim pitanjima.

Kako se ekonomska recesija uveliko približava, ekonomske koristi od saradnje Srbije i Kine potencijalno dobiju na značaju. Dodatno, kako je „diplomatija maski“ utabala put „diplomatiji vakcina“, Kina ponovo možda imati aduta u rukavu. Ona je iskoristila diplomatsku ofanzivu tokom COVID-19 da ojača svoj imidž i u zemlji i u svetu, učvršćujući se kao svetska sila. Pekingu nedostaju prijatelji u borbi protiv SAD-a i za njih nije skupo dobiti još jednog, jer kinesko-srpski odnosi su samo mali deo u velikoj slagalici.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *