40 godina kineskih reformi

Vreme čitanja: 7 minuta

Emancipujte um, tražite istinu u činjenicama i ujedinite se kao jedan gledajući u budućnost.
Deng Sjoaping, 13. decembar 1978.

U jednom malom selu, Sjaogang, 1978. godine u Kini grupa seljaka se tajno sastala i podelila do tada državnu zemlju. Prema ugovoru koji je njih 20 potpisalo svakoj porodici je pripao po deo zemlje na obradu. Obavezali su se da određenu kvotu predaju državi, a višak zadrže za sebe. Koliko je to tada bilo opasno govori i obaveza da ukoliko nekog od seljaka uhapse zbog podele zemlje, ostali će preuzeti brigu o njegovoj deci dok ne napune 18 godina. Ispostavilo se da je podela na individualnu odgovornost preuzete zemlje mnogo efikasnija od kolektivne. Produktivnost je vrlo brzo porasla i već sledeće godine su u selu proizveli koliko za prethodnih pet.

Ovakav uspeh u proizvodnji je teško bilo sakriti. O događaju se pročulo i do vrha Komunističke partije, međutim seljaci su imali sreće. U toku je bila velika promena povratkom Deng Sjaopinga u vrh Komunističke partije. U sledećih par godina širom Kine poljoprivreda je bila organizovana po sličnom principu, poznatom pod nazivom “sistem kućne odgovornosti”. Koliko je ugovor koji su potpisali seljaci i podelili zemlju značajan i revolucionaran govori činjenica da se sada nalazi u muzeju. Napravljen je i spomenik koji je ovekovečio ovaj događaj kao prekretnicu koja je usledila u kineskom razvoju.

Druga revolucija

Od tada do danas je prošlo tačno 40 godina. Reforme koju su zvanično započete decembra 1978. nastavljene su i promenile su skoro svaki deo kineskog društva. Danas su nam poznate pod imenom “Reforma i otvaranje”. Nove ekonomske politike koje je inicirao tadašnji lider Komunističke partije, Deng Sjaoping, predstavljale su toliko veliki zaokret u vođenju privrede da ih je nazvao “Drugom revolucijom”. Prva je bila dolazak Komunističke partije na vlast. Spuštanje odgovornosti na niže nivoe vlasti kao i njihove nadležnosti, međusobno nadmetanje birokratije i javnih funkcionera, ali bez odricanja od kontrole partije podržale su i doprinele da ekonomske reforme uspeju. Novi sistem je stimulisao da partijski funkcioneri budu direktno zainteresovani za privredi rast i razvoj jedinice koju vode, jer im je od toga zavisio napredak u karijeri tj. rast na lestvici unutar Komunističke partije. Politika postavljanja ekonomskih ciljeva koje je svaka pokrajina trebala da ostvari, bila je praćena i ogromnom konkurencijom između gradova i regija unutar same Kine. Nova revolucija je dovela i do mogućnosti za lične finansijske podsticaje birokratije koja rukovodi regionom gde je ostvaren razvoj.

Međunarodni kontekst otvaranja Kine vođen Dengovom politikom nemešanja u rešavanje svetskih problema već fokusiranost isključivo na ekonomiju i trgovinu dočekan je pozitivno i sa podrškom od strane Zapada koji je još uvek bio u Hladnom ratu.

Sledeće četiri dekade Kina se transformisala i njen udeo u svetskoj privredi je porastao sa 1.8% 1979. godine na neverovatnih 18,2% u 2018. godini. Današnja kineska ekonomija je druga na svetu po snazi. Uspeh reformi potvrđuje i podatak Svetske banke da je preko 700 miliona ljudi izbavljeno iz apsolutnog siromaštva.

Potreba za reformom

Mao Cedungov neuspešni plan industrijalizacije krajem pedesetih godina, a kasnije i Kulturna revolucija krajem šezdesetih vođeni tvrdnjom tadašnjeg lidera da treba da se ‘’suzbiju buržoaski elementi koji su se infiltrirali u vladu sa ciljem da obnove kapitalizam’’ su u potpunosti devastirali ekonomiju i doveli je do propasti. Iluzije da socijalizam u tom obliku donosi razvoj su počele da nestaju kod jednog dela vrha partije. Napuštanja planske privrede je spovedeno u cilju oživljavanja ekonomskog razvoja. Menjanje strategije razvoja tj. napuštanje planske privrede nije bilo vođeno toliko ideološkim razlozima koliko praktičnim. Od početka reforme Komunistička partija Kine se trudila da reformiše sistem koji je sama gradila prethodnih 30 godina.

Reforma i otvaranje

Reforme u Kini su uvođene postepeno. Delom zbog toga što je cilj bio poboljšati efikasnost ekonomskog sistema gde je bilo moguće, a delom jer je otpor reformama bio jak unutar same partije. Prvi koraci su načinjeni u ruralnoj Kini, gde je i živeo najveći broj stanovnika. U poljoprivredi je uspostavljen „sistem kućne odgovornosti“ prema kome je svako domaćinstvo bilo odgovorno da ispuni svoj deo kvote, a višak proizvoda zadrži za sebe. Državni monopoli u mnogim granama su ukinuti i ruralna industrija je otvorena za javna i privatna preduzeća.

Eksperiment koji je uspeo – Specijalne ekonomske zone

Kako bi se Kina razvila potrebne su joj bile investicije, znanje i razvijeno tržište. U prvoj godini reformi lideri partije su dozvolili specijalne uslove poslovanja stranim kompanijama u priobalnom delu države i to u četiri specijalne zone. Strane firme su vrlo brzo iskoristile jeftinu i mladu radnu snagu, niske poreze i smanjenu regulaciju što je dovelo do ekspanzije ekonomije koja je orijentisana na spoljnu trgovinu, a uz nju je usledio priliv tehonolgije i znanja. Uspešni efekti ovakve politike su rezultirali i otvaranjem drugih zona širom Kine. Možemo reći da je koncept zona sa posebnim uslovima poslovanja postala prepoznatljiva politika kineskog razvoja.

„Rešavanje problema velikih i otpisivanje malih“

Ogroman problem planske ekonomije koja se napuštala su bile nefunkcionalne i neprofitabilne državne kompanije. Reforme su u početku zahtevale profesionalizaciju menadžmenta koja je prvo obuhvatila velike privredne sisteme. Mala i srednja preduzeća sa druge strane su bila uglavnom u vlasništvu lokalnih vlada i ona su vremenom u potpunosti prepuštena tržištu. Politika „rešavanja problema velikih i otpisivanje malih preduzeća“ je podrazumevala ukrupnjavanje i centralizaciju najvećih kompanija u državnom vlasništvu, dok je ostatak firmi čekao put privatizacije ili potpunog zatvaranja. Pozitivni efekti su se brzo javili u smanjenim gubicima i povećanoj profitabilnosti, ali je to dovelo i do otpuštanja preko 30 miliona radnika. Daljim razvojem tržišta privatni sektor je uspešno počeo da apsorbuje nastale viškove radne snage.
Ekonomske reforme koje su pratile restrukturiranje privrednih subjekata u vlasništvu države su obuhvatile i dalju liberalizaciju spoljne trgovine, reformu poreskog sistema i valute. Osnovana je i Šangajska i Šenženska berza koje su danas jedne od najvećih na svetu, a nastaju i prve komercijalne banke.

Velika očekivanja od 21. veka

Jedan od najvećih uspeha reformi i priznanje od strane ostalih svetskih aktera smatra se ulazak Kine u Svetsku trgovinsku organizaciju (STO) decembra 2001. godine. Stope privrednog rasta su iznosile u proseku preko 12 odsto. Članstvo je donelo veću konkurenciju za kineske proizvođače, pogotovu u poljoprivredi, ali što je bilo još važnije, mnogo lakši izlazak na svetska tržišta i jeftiniji uvoz potrebnih sirovina i proizvoda za domaću privredu. Uspeh se ogleda i u podatku da je sledećih 10 godina BDP izražen u dolarima porastao četiri puta, a izvoz za gotovo pet puta. Ubrzo nakon ulaska u STO preduzetnicima je dozvoljeno da postanu članovi Komunističke partije čime se i zvanično menja pogled na preduzetnike. Njihovo uključivanje u partiju je bila velika promena dotadašnjeg narativa i odnosa prema privatnom vlasništvu.

Odgovor na Svetsku ekonomsku krizu

Period od ulaska u STO do Svetske ekonomske krize 2008. koja je zahvatila gotovo čitav svet je bio jedan od najuspešnjih za privredni razvoj Kine. Efekti krize su se ubrzo ispoljili kroz pad tražnje njenih proizvoda što je značilo pad izvoza. Država je odgovorila brzo sa sopstvenim finansijskim stimulansom, uglavnom kroz infrastrukturne projekte. Cilj je bio da se kompenzuje pad izvoza domaćom potrošnjom. Kako bi smanjila svoju izloženost spoljnom uticaju kineska vlada je ubrzala već započeti proces razvijanja domaćeg tržišta. Stope privrednog rasta su zadržane iznad sedam odsto tokom svetske finansijske krize. Usled povećane potrošnje države i lansiranje ogromnih projekata javni dug je za 10 godina od krize porastao na zabrinjavajućih 250% GPD-a. Visoka stopa štednje i velike devizne rezerve ipak ulivaju određeni nivo poverenja da je dug na dugi rok podnošljiv. Strukturne reforme su ipak izostale što pokazuje ne samo permanentni rast javnog duga već i usporavanje privrednog rasta.  

Usporavanje reformi u eri Si Đinpinga

Od samog početka reformi, kineski razvoj je opterećen korupcijom, rastućom nejednakosti i velikim bogaćenjem članova komunističke partije. Na samom početku svog mandata već 2012. godine javnost je dala Si Đinpingu ogromnu podršku u otpočinjanju antikorupcijske kampanje koja je ujedno postala i jedna od njegovih glavnih obeležja. Kampanju je iskoristio i za učvršćivanje svoje vlasti i moći unutar partije. Tokom njenog sprovođenja uhapšeno i ispitivano je više stotine hiljada činovnika i članova partije od kojih su neki zauzimali vodeće pozicije u partiji i vojsci. Efekti antikorupcijske kampanja su ipak limitirani zbog nedostatka nezavisnog sudstva i samostalih antikorupcijskih tela koja nisu u mogućnosti u potpunosti da sprovode zakone. Podaci Transparency International pokazuju da se percepcija korupcije u Kini nije značajno promenila uprkos kampanji koja traje gotovo šest godina.  

Iako je nastavljeno sa daljom liberalizacijom ekonomije i promocijom slobodne trgovine kroz bilateralne i multilateralne ugovore Kina se suočava i dalje sa mnogobrojnim sistemskim problemima na koje treba da se odgovori. Privilegovani položaj državnih kompanija ne samo da je nastavljen već dobija još veću podršku državnog vrha. Nedostatak transparentnosti industrijske politike, diskriminacija stranih kompanija, uslovljavanje pristupa kineskom tržištu transferom novih tehonologija, loša zaštita i sprovođenje prava intelektualne svojine su doveli do ne samo osude međunarodnih trgovinskih partnera već i do početka trgovinskog rata sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Inicijativa ‘’Jedan pojas i put’’ lansirana 2013. godine je trenutno najprepozantljivija mera koja podržava slobodnu trgovinu. Cilj je da se kroz investicije u infrastrukturu stimuliše povezivanje i međunarodna trgovinu između Evro-Azije i Afrike. Projekat označava i prekretnicu u okretanju Kine ka kreiranju međunarodnog okruženja pod svojim uslovima.

Rezultati reforme

Poslednjih 40 godina su bili izvanredne za kinesku privredu. Na početku reformi pred njom se našao dvostruki zadatak. Da se samostalno transformiše iz planske u tržišnu privredu i iz poljoprivredne u modernu industrijalizovanu zemlju. Danas oba zadatka se mogu oceniti kao uspešno rešena iako se i dalje suočava sa brojnim izazovima. Najvažnije stvari koje možemo saznati iz uspeha kineskih reformi se ne nalaze u konkretnim merama, već u načinu koje je te mere sprovodila. Nije robovala dogmama. Kineski lideru su se trudili da ekperimentišu koje politike daju rezultate u praksi i onda ih primene na celu privredu. Reformski procesi su najčešće značili promenu balansa između većeg uticaja tržišta i smanjene nadležnosti države. Pod ekonomski i ideološkim uticajima oni su se povlačili u određenim godina, da bi se u drugim nastavljali. Treba ipak napomenuti da autoritarna stabilnost koju su oni imali tokom sve četiri dekade nasuprot demokratiji za koju su mnogi rekli da je neizbežna nakon liberalizacije ekonomije jeste donela efikasnost, ali takav način vladavine ne donosi uvek uspeh što je i sama Kina iskusila pod Mao Cedungom.

Šta je sledeće?

Ukoliko se rast nastavi u sledećoj deceniji, Kina će biti među malobrojnim zemljama koje su od Drugog svetskog rata prešle put od siromašne do zemlje sa visokim dohotkom. Administracija Si Đinpinga će uprkos odličnom rastu morati da odgovori i na izazove kao što su ekonomska nejednakost, starenje radno aktivnog stanovništva, dalji razvoj potrošačkog društva, reforme državnih preduzeća, uvođenje strožijih ekoloških standarda i borbu protiv korupcije. Lansirani projekat “Jedan pojas i put“ koji je postao deo zvaničnog ustava biće novi mehanizam saradnje sa ostatkom sveta. Danas kineske kompanije su u stanju da pariraju američkim u raznim industrijama, od visokotehnoških do raznih finansijskih inovacija. Sva su predviđanja da će već u narednih deset godina da zauzme prvo mesto najmoćnije privrede sveta od čijeg rasta će zavisiti mnogobrojne države.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *